Naime. Tu činjenicu potvrđuje pismo hercegovačkog sandžak-bega Malkeč-bega Karaosmanova koje je datirano iz te godine, a čuva se u arhivu u samostanu Zaostrog nedaleko Makarske. U tom dokumentu redovnik fra Paval traži od mostarskog vojvode Feruha „da redovnik fra Ivan čita evanđelje na navedenom mjestu onako kako je to odavnina uobičajeno“.

Crkva Sv. Luke drugi put se spominje u dokumentu koji se čuva u samostanu u Omišu, a koji datira od 16. lipnja 1624. godine i to je ferman Murata IV imotskom kadiji u kojem stoji: „ Raja sela Kameni Most poslali su čovjeka na Portu koji je izvijestio ovako: budući da je crkva na Kamenmom Mostu kraj vodenice koja je duga 12, a široka 6 aršina, sklona padu, te su oni zamolili da se obnovi u obliku kakva je bila. Toga naređujem da u smislu ovoga fermana postupite i da vidite, ako zaista u tom selu postoji crkva od starine koja nije iznova podignuta neka je obnove s tim da bude 12 aršina duga, a 6 široka i neka se ništa ne nadodaje. U tom pogledu neka civilne vlasti, niti iko drugi ne pravi nikakve smetnje. Tako da znate i da se na časni znak oslonite“.

Fra Vjeko Vrčić u svojoj knjizi „Župe Imotske krajine- I.dio“ koja je izdana u Imotskom 1978. godine navodi zanimljivu teoriju u kojoj ističe da je vidljivo da je crkva sagrađena u dva tipa građenja koja su vidljiva i danas. Navodi kako su zidovi od 2,5- 3 m sastavljeni od samih stećaka koji su vjerojatno prikupljeni sa gotovo cijelog područja župe Podbablje tako da nigdje na prostoru te župe nema niti jedan stećak, osim novopronađenog na sjevernoj obali rijeke Vrljike koji je pronađen prilikom rekonstrukcije mosta 2008. godine.

Gornji dio te crkve građen je običnim kamenom. Na pročelju crkve, ponad glavnih vrata uklesana je 1705. godina što je vjerojatno godina kada je ova crkva konačno izgrađena u današnjem obliku.

Nekadašnji župnik Podbablja, fra Ivan Tonković koji je tvrdio kako je crkva građena u predturskom razdoblju te da su njezinu gradnju podržali mještani svih sela zapadnog dijela polja jer je to tada bila jedina crkva na tom području, navodi u inventaru župnih nekretnina koji je sastavljen na početku 20. stoljeća kako crkva ima 3 vrata, 6 prozora i zvonik na preslicu te kako je šćemerena i pokrivena pločom. Također navodi da je crkva u vrlo lošem stanju i da ima tri oltara: glavni sv. Luke, Gospinog Uznesenja na sjeveru te sv. Ante na jugu. Tada su na zvoniku bila 3 zvona.

Tijekom prošlosti crkva Sv. Luke višestruko je popravljana i obnavljana. Nakon što je obnovljena 1624. godine te 1705., crkva je obnavljana i 1911. godine kada je Biskupski Orinarijat dana 11. kolovoza navedene godine dopustio da se utoši iznos od 500 kruna u njezin popravak. Godine 1929. za vrijeme župnika fra Luke Livajića učinjen je jači zahvat na crkvi. Tada su s nje dignute kamene ploče koje su je pokrivale, a postavljena je cigla. Temeljita obnova izvršena je 1966. godine za vrijeme župnik fra Ivana Mirkovića. Nažalost, ta obnova bila je dosta nestručna. Vanjski zidovi su isfugirani tako da više nisu bili vidljivi stari stećci. Također, napravljeno je i nekoliko promjena ineterijera koje su se nastavile i osamdesetih godina. Godine 1987. crkva je dobila titulu Spomenika kulture Republike Hrvatske. Slijedeće godine za vrijeme župnika fra Ante Milana Anića salivena su i dva nova zvona.

Godine 2005. za vrijeme župnika fra Vinka Gudelja obilježena je 300. obljetnica od konačne gradnje crkve Sv. Luke. Na toj obljetnici nazočio je i nadbiskup splitsko-makarski mons. Marin Barišić koji je predvodio svetu misu na blagdan sv. Luke (18. listopada). Tom zgodom je započela i temeljita obnova crkve koju su financirali vjernici župe Podbablje uz pripomoć Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Dana 14. prosinca 2008. župu je posjetio mons. Marin Barišić koji je posvetio novi oltar te blagoslovio ambon koji su postavljeni u crkvi, a rad su akademskog kipara Vene Jerkovića iz Kaštela.

Tom zgodom završena je i temeljita obnova crkve Sv. Luke koja je građena još u predturskom razdoblju. Godine 2005., kada je proslavljen i jubilej "300. godine od gradnje crkve u današnjem obliku", nadbiskup Barišić otvorio je radove na ponovnoj obnovi koja je vođena pod stručnim nadzorom Konzervatorskih odjela u Splitu i u Imotskom. Prilikom prve faze radova crkva je izvana isfugirana, tako da su danas vidljivi stećci od kojih je građena te je izvedena nova elekroinstalacija. Tijekom druge faze radova koja se provodila posljednje dvije godine, crkva je unutra ožbukana, te su izvršeni arheološki radovi u svetištu koji su pokazali tragove grobova koji se nalaze u crkvi, zatim puškarnice: pet na sjevernom zidu, dvije na zapadu, a četiri na južnom zidu, a koje nam svjedoče kako je crkva imala i obrambeni karakter u ono doba, te je rekonstruirana i zidna menza koja je poslužila kao priprema za izradu replike drvenoga oltara iz radionice "Rako" kakav je nekada postojao. U toj fazi izvršeno je i kameno popločanje crkve, a zatim i nabavka pet vitraja rad akademskog slikara Branimira Dorotića kao i novi oltar i ambon te nabavka klupa koje su nastale u drvodjelskoj radionici "Vučko" u Makarskoj. Tom zgodom postavljena su i sva nova rsvjetna tijela kao i postaje križnog puta, sagrađen novi kor te ugrađeno podno grijanje.

Godine 2010. u kolovozu postavljena je i zidna menza oltara na kojem se nalazi svetohranište te kip sveca zaštitnika. Oltar je izradio splitski umjetnih Giussepe Sava.

Pokraj crkve nalazi se mjesno groblje, a sa sjeverne strane nalazi se spomen park podignut 2008. godine na crkvenom dvorištu za sve poginule hrvatske branitelje iz Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata. Uz Dan općine i blagdan sv. Luke dana 18. listopada 2010. na sjeveozapadnoj strani crkvenog dvorišta uz magistralnu cestu Split- Imotski podignut je spomenik prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu kojeg je svečano blagoslovio provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja- Split, dr. fra Željko Tolić.

U Drumu je već postojala crkvica Sv. Ante koja je bila smještena nedaleko župne kuće, a koja se već spominje u župnom inventaru 1881. godine. To je bila crkvica/kapela u kojoj je župnik govorio misu u obične dane, krstio djecu i dijelio druge sakramente tijekom tjedna. Župnik fra Ivan Tonković godine 1900. dao je tu crkvicu porušiti i od nje napraviti daleko ljepšu i oku ugodniju crkvicu koja je bila izgrađena od kvadratnog kamena klesanca, a mogla je primiti oko 50 osoba. U toj crkvici je postavljen i novi oltar koji je napravljen u imotskoj drvodjelskoj radionici Rako.

Nad vratima crkve bio je uklesn natpis kojega je sastavio fra Ivan Tonković, a izklesao ga je Ivan Ajduk Mušura.

Kad se velebna crkva Sv. Ante počela graditi godin 1966. fra Ivan Mirković crkvicu je dao sruštiti, a njezin kamen upotrijebiti za gradnju zvonika na novoj crkvi.

Danas je na mjestu gdje je nekoć bila crkvica izgrađena kapela Sv. Ante

Budući da je ova crkva bila dosta malena, a središte župe već odavno se preselilo u Drum javila se potreba da se izgradi nova veća crkva koja će biti najveća crkva na području župe Podbablje. Prve konkretnije poteze napravio je župnik fra Ivan Tonković koji je Biskupskom Ordinarijatu u Splitu uputio 14. rujna 1898. molbu za odborenje gradnje nove crkve. Tada se počelo sa pripremama oko gradnje crkve u Drumu. Prvo je potraženo mjesto i lokacija gdje bi crkva trebala biti sagrađena te je Namjesništvo iz Zadra već slijedeće godine odredilo da se crkva mora nalaziti na području Grzeljevača koja se nalazi petstotinjak metara od župne kuće.  Ta zemlja u principu je bila u vlasništvu države no nju su peuizeli i o njoj se brigala braća Ivan i Jure Milas te je zemlju trebalo otkupiti od njih. Nažalost, negativno se odrazio i razdor u selu koji je ponajprije potekao od vlasnika gostionica na Kamenmostu jer su se plašili da ako se vjerski život u cijelosti preseli u Drum da će ostati bez svojih sugurnih zarada koje su uprihođivali svake nedjelje nakon svetih misa. Iako je namjesnik u Zadru Josip Vergilije Perić bio za gradnju nove crkve u Drumu, a za to je bio i župnik fra Ivan Tonković kao i sam biskup gradnja crkve pomalo je pala u drugi plan. Novi župnik fra Stanko Marušić također je želio svim silama pokrenuti gradnju no to mu nije išlo za rukom. On se 1905. godine potužio Biskupskom orinarijatu u Splitu kako mu je nemoguće vršiti svećeničku službu u dotrajaloj crkvi Sv. Luke na Kamenmostu te zamoljava da Ordinarijat napravi nešto konkretnije po pitanju gradnje nove crkve. Tu činjenicu potvrdio je i sam biskup tijekom svoga pastirskog pohoda koji je izvršio u župi Podbablje tijekom te godine.

Seoski zbor održan je 26. listopada 1910. godine i na njemu se nije govorilo o novoj lokaciji crkve jer je ona već pethodno određena već se na Zboru razgovaralo o doprinosu pojedinih obitelji. Tom zgodom određeno je da je svaka obitelj dužna doprinijeti sa 26 500 kruna. Zaključke seoskog zbora trebalo je potvrditi Općinsko vijeće no zbog utjecaja oporbe koja se protivila gradnji crkve nisu potvrđene odluke seoskog zbora.  Općinsko vijeće tada je podržalo ideju Jakova Ćapina koji je predložio da svaka obitelj da doprinos od 26 500 kruna te da se sagradi nova crkva na Kamenmostu na području „Starih vinograda sjeveroistočno od crkve Sv. Luke. Međutim, ipak je odlučeno da se crkva gradi na sredini župe.

Ubrzo je počeo i Prvi svjetski rat koji je gradnju crkve u vremenu svoga trajanja od 1914.-1918. učinio gotovo nemogućom.

Po svršetku Prvog svjetskog rata počelo se pokrećati pitanje gradnje crkve u čemu je posebno ulogu imao ondašnji podbapski župnik fra Luka Livajić.  On je 1923. godine od župnika dobio dozvolu dvomisenja. Jedna je misa bila kod kapele Sv. Ante gdje je narod misnom slavlju sudjelovao pod vedrim nebom dok je druga misa bila kod crkve Sv. Luke na Kamenmostu. Kako je župna crkva bila ruševna Državna vlast odlučila je da se ta crkva zatvori 1923. godine, a misa je služena u nastrešnici kod istočnih vrata grobišta dok je vjernički puk bio pod vedrim nebom. Crkva Sv. Luke bila je „zatvorena“ sve do 1929. godine kada je ponovno dopušteno da se u njoj vrši bogoslužje.

Međutim, nakon seoskog zbora koji je održan u nazočnosti župnika fra Luke Livajića, župnik je bio svjesan da mu država neće pomoći u gradnji crkve te je počeo sam ravnati teren. Tada je i određena nova lokacija crkve (gdje je i sada), a stara lokacija je zasađena borovima (danas područje koje se naziva Bori u Tolića) gdje je bilo i zamišljeno novo groblje za gornji dio župe. Nacrt za crkvu izradio je Iko Mostarčić iz Imotskog, a građevna dozvola dobivena je 15. listopada 1929. godine. Crkva je bila izgrađena do krova 1941. godine, a onda je počeo Drugi svjetski rat što je dodatno usporilo gradnju crkve. Odmah 1941. godine župnik fra Jozo Meštović tražio je pokrivanje crkve na što nije dobio pozitivan odgovor. Tek 1953. godine crkva je pokrivena. Nakon toga 60-ih godina izgrađen je novi zvonik od kamena koji je upotrijebljen nakon rušenja kapele Sv. Ante.

Svakako jednu zanimljivost čini i zvono koje je sa svojih 12 400 kg jedno od najtežih zvona u Dalmaciji, a dar je Jure Lončara Lucijića iz Argentine koji je poklonio to zvono svojoj rodnoj župi. To zvono svečano je blagoslovljeno 1930. godine na svečanosti prilikom koje je svirala i Orlovska glazba iz Imotskoga.

Gradnja crkve zaokružena je 1977. godine za vrijeme župnika fra Petra Jankovića. Tada je od župnika potekla ideja o imenovanju novog titulara tako da se crkva ubuduće zove crkva Sv. Petra. Međutim to nikada nije prihvaćeno tako da je titular crkve i danas Sv. Ante dok se Sv. Petar štuje u Fratrovoj ogradi petstotinjak metara južnije od crkve Sv. Ante

Niz projekata u uređivanju crkve je napravljeno i u sljedećim godinama. Od brojnih projekata za vrijeme župnika fra Dinka Bošnjaka najznačajniji je onaj i 1997. godine kada je prema projektu ing. Ive Madunića izgrađen novi kor. On je fiinanciran isključivo prilozima vjernika, a radove je izvodio Josip Lončar Banov. Za vrijeme istog župnika godine 1996. postavljeno je novo centralno grijanje u crkvi. Također je i elektrificirano zvono.

Od 2000. godine za vrijeme župnika fra Vinka Gudelja napravljeni su mnogi projekti. Prve godine nabavljene su nove orgulje (2001.), a slijedeće 2002. postavljene su tri rozete na pročelju zvonika crkve. Godine 2004. postavljen je veliki luster- čoka, a slijedeće godine je postavljeno 16 novih vitraja koji su rad akademskog slikara Branimira Dorotića. Iste godine uređen je i prostr oko crkve postavljena kocka kao i uvedena nova elektroinstalacija oko crkve. Godine 2006. napravljeno je sjedište za pjevače koje je napravio drvodjelac Petar Vlade Tolić. Tijekom 2007. postavljene su i nove klupe, a 2010. nova vrata. Te godine je započelo i kameno popločanje ispred crkve koje je nastalo prema idejnom rješenju arhitekta Milasa, a radove je izvodio Luka Lizatović iz Krstatica.

U crkvi Sv. Ante se održavaju gotovo sva veća slavlja kao i Prva sveta Pričest te Krizma.

Iz godine u godinu marom mještana Podbablja Gornjeg ta crkvica je izgrađivana i obnavljana. Godine 1940. vjernici su zatražili od Biskupskog Ordinarijata u Splitu da im se u kapeli dozvole mise i to: treće korizmene i treće adventske nedjelje te na sv. Šimuna i sv. Mihovila ako im blagdan padne u nedjelju. Ordinarijat im je odbio takvo traženje te se već 1941. godine dio mještana u znak protesta i iz čistog prkosa okrenuo na starokatolicizam. Međutim, taj inat nije dugo trajao tako da je već 6. svibnja 1941. godine Stjepan Gudelj u ime 60 mještana napravio molbu u kojoj traži ponovni povratak u Katoličku Crkvu što im je odgovorom Ordinarijata od 6. lipnja 1941. dopušteno tako da ih je župnik fra Jozo Meštović već sredinom srpnja iste godine vratio u „staru vjeru“.

Kompromisom između biskupa i mještana dogovoreno je da će se sveta misa služiti na Uskrsni ponedjeljak, treći dan Duhova, treći dan Posnih dana i na sv. Mihovila te na sv. Šimuna. Nakon što je šezdesetih godina u župu Podbablje došao župni pomoćnik sveta misa je služena svake zadnje nedjelje u mjesecu.

U crkvu je osamdesetih godina 20. stoljeća za župnika fra Ante Anića uvedena struja, a za vrijeme župnika fra Dinka Bošnjaka crkva je obnovljena te proširena. U posljednjih desetak godina župnik fra Vinko Gudelj je oličio crkvu te postavio nova vrata.

U svojoj župnoj kronici ondašnji podbapski župnik fra Dinko Bošnjak ističe kako je 8. veljače 1992. godine crkva već polako izniknula te je priključena na trofaznu struju. U istom mjesecu radovi su se nastavili tako da je ubrzo dtjeran crijep i crkva je pokrivena. Dana 24. veljače 1992. godine 30-ak mještana radilo je na pripremanju betona i nalivanju deke, a ubrzo su nabavljeni i otvori. Istog dana gradilište su posjetili i čelnici općine Imotski te tako dali poršku u izgrednji i realizaciji ove crkve.

Tijekom 1993. godine na zvonik crkve postavljeno je 380 kg teško zvono te su nabaljena nova vrata, 2 kamenice za vodu, kip, ciborij oltar, kalež, tabernakul.

Crkvu je 25. travnja 1993. godine posvetio Splitsko-makarski nadbiskup mons. Ante Jurić. Ubrzo je okolo crkve napravljeno i novo groblje, a nad njim dominira kapela podignuta za sve žrtve iz Podbablja za vrijeme Drugog svjetskog i Domovinskog rata. Crkva je nekoliko puta uređivana. Danas se u ovoj crkvi služi misa svako druge nedjelje. Godine 2005. u njezinom dvorištu je izgrađena nova mrtvačnica.